Ljeto 2009, neposredno prije nego što sam počeo studirati u Ljubljani. Gdje ću trenirati sada? Mjesečna fitness kartica vrijedna 50 € nije bila opcija. Nekako ću se morati snalaziti…. U to je vrijeme moj stric dobio posao u Italiji, gdje sam pomogao u berbi grožđa. Težak, ali lijep posao s solidnom zaradom. Što ako napravim jedan ”fitness” u stanu? Jedan mjesac sam svaki dan tražio na Njuškalu za utrošene utege, šipke, stalke i klupu dok ne bi dobio najpovoljnije opcije. Betonski utezi u apartmanu na 6. katu na Šišenski 2. Hmmm …

Jednog dana dolazi gospođa od 5. kata i daje nam amortizere za stolice, jer su nam stolice škripave. Ugodno sam se nasmiješio, zahvalio i komentirao da su naši stolci doista stari. Onda dolazi susjeda sa lijeve i kaže ” zašto moramo gurati vrata tako jako?”. Jer puše u stan kad je tako vruče unutra, naravno. Konačno, dobijemo izrez u časopisu. ”Razbijačima mogu isključiti struju”. Shit just got real!

Naravno, nisam spustio utezi iznad glave na tlo, toliko glup nisam bio, ali ponekad je teško biti nježan. Bože hvala da nisu znali zašto se ide, a za dobrosusjedske odnose, u proljeće sam im ponudio svježe trešnje. Uz utezi, naravno, svi oni studentski događaji također su trebali biti pretrpljeni. Dakle, proveo sam 4 godine treniranja na 8 četvornih metara tijekom tjedna. Sve što sam imao bila je šipka sa 110 kilograma utega, klupa, ručka, stalka i tjelo, naravno. Ne baš najbolji uvjeti.

Svejedno sam rijetko ispustio trening. Sjećam se kada smo održali predavanja u drugoj godini faksa od 7 ujutro do 21 sata na večer. U međuvremenu, propustio sam izborne kolegije, otišao u stan, napravio trening i vratio se na fakultet za obavezna predavanja. Dakle: Šiška, Kodeljevo, Šiška, Kodeljevo, Šiška. Ne vjerujem nikome tko kaže da nema vremena trenirati, također ne vjerujem onome tko kaže da nema odgovarajuće uvjete. Ide se samo o tome, što i koliko ti je nešto u životu važno.

Tijekom vikenda trenirao sam s rođakom u garaži. Opet betonski utezi koje je izradio deda. 2x 65 kg, 2x 33,5 kg, klizna mlohava klupa i 2 ”stalki” od zidara. Sve je bilo tako improvizirano da smo se ja i moj rođak zezali da smo jebeni Bugari (s razlikom da bi se Bugari vjerojatno zagrijali s našim 1RM).

Ova hladna zima kada je bilo blizu nule u garaži, a u ljeto kad je bilo oko 30 stupnjeva, ali svejedno nismo promašili ni jednog treninga. Kako promašili, baš smo uživali u tome. Obavezujući techno, ovi lijepi zvukovi utega, miris duhana kada je deda pušio i njegov tipičan: “Dobro momci, nemojte pretjerati!”

Do jučer, kada sam konačno dobio olimpijske šipke i bumper utezi. Kad sam ih pogledao, oči su mi se osvjetljavale. Razlika je, naravno, danju i noću, ali ne želim reći ništa loše o ”dobrim starim betonskim utegama”. Kraj kraja omogućile su mi napredovanje i naučio sam puno koristujući ih.

Najvjerojatnije ako bi se tada upisao u kakvu teretanu napredovao bih puno bolje i ne bi bio tako izoliran od svega. Međutim, obavezno je duboko misliti s ograničenim uvjetima jer moraš biti u mogućnosti optimalno iskoristiti ono što imaš na raspolaganju.

Što me onda guralo na sve ovo? Jako jednostavno, sviđa mi se dizanje utega! Ovaj osjećaj  koji dolazi kod pobjede u borbi sa teškim teretima je jedinstven za mene. Na taj način osjećam se sposobnim, samouvjerenim i snažnim, a takav mentalni stav nastavljam dan nakon treninga. Mogu reći da s teškim teretom život postaje lakši.

Ne kažem da tražim radost gledajući utege, jer ova aktivnost zahtijeva stalni prijelaz u zonu nelagodnosti. Govorim više o ”love and hate” odnosu. Kada vidiš napredak, tada ti se sviđa i onda to postane vrijedno. Za napredak, međutim, potrebno je više truda i manje tražiti isprike, nekako je potrebno probiti ovu zonu udobnosti, koja ne ide nigdje.

Ovo je jedini recept dugoročnog uspjeha, zbog čega mi je najveće dostignuće kada u očima svog naučnika vidim tu određenu sliku, koja kaže: “OK, let’s do this shit!